Besplatni Hosting | Web Hosting | Zakup Domena | Supetar - Brac - Croatia | MaXtel | Mikrotik Web Shop | Croatia Holidays | Apartments Croatia

Povijest

Povijest

Od prapovijesti do rimskog doba

Od prapovijesti do rimskog doba

Šire zadarsko područje naseljeno je još od pradavnih vremena. Nalazi te ranije kulture datiraju još od starijeg kamenog doba, dok su u vrijeme neolitika arheološkim istraživanjima utvrđene brojne ljudske naseobine. Na periferiji današnjeg Zadra takve su se naseobine nalazile na području Arbanasa i Puntamike. Prije naseljavanja ilirskih plemena ovaj je prostor naseljavao pradavni mediteranski narod iz čijeg predindoeuropskog jezika vrlo vjerojatno potječe i sam naziv naselja - Jader, Jadra ili Jadera, koji su poslije preuzele i druge civilizacije. Ime naselja vezano je uz neki pradavni hidrografski pojam. Ilirsko naselje potječe iz 9. stoljeća pr. Kr., koje je već u 7. i 6. stoljeću pr. Kr. značajno središte ilirskog plemena Liburni kojima je zadarska luka bila polazište za brojna trgovačka putovanja i sigurno sidrište. Jadasini kao stanovnici Idasse ili Jadera prvi se put spominju 384. pr. Kr. na grčkom natpisu iz Farosa (današnji Stari Grad na Hvaru) kao saveznici hvarskih starosjedilaca u borbi protiv novodoseljenih grčkih kolonista. Grčki zemljopisac Skilaks Skarianderis spominje Zadar pod imenom Idassa, Jadar, a stanovnike naziva Jadasinima.

Sredinom 2. stoljeća pr. Kr. zadarsko područje postupno osvajaju Rimljani, koji se sustavno naseljavaju u Zadru. Koloniju rimskih građana - Colonia Julia Jader osnovao je 48. pr. Kr. najvjerojatnije sam Julije Cezar. Zadar je postao samostalni municipij mahom isluženih rimskih vojnika, kojima je uz sam grad bila podijeljena i zemlja za obrađivanje. Jader je bio uređen po svim načelima rimskog urbanizma: pet uzdužnih i veći broj poprečnih ulica stvaralo je pravilnu mrežu gradskih komunikacija, koje su dijelile grad po strogom geometrijskom redu na pravokutne kvartove - insule. Na zapadnom kraju grada izgrađen je glavni trg - rimski forum, a do njega nešto povišeni kapitolij s hramom. Kapitolij je bio omeđen jednokatnim, a forum dvokatnim trijemom. Na prostoru okrenutom moru izgrađen je gospodarski trg - emporij. Rimski Jader bio je zaštićen jakim zidima, na više mjesta ojačanih monumentalnim kulama, a imao je i javni vodovod s vodom iz 40 km udaljene Vrane, sustav kanalizacije, terme i druge značajke visoko razvijenog urbanog života. Također se na području rimskog Zadra pretpostavlja postojanje građevine amfiteatra za održavanje krvavih gladijatorskih borbi, kao i građevine teatra za priređivanje scenskih igara.

Rani srednji vijek

Rani srednji vijek

U razdoblju seobe naroda i prodora barbara dolazi do postupne stagnacije Zadra, a u 5. stoljeću, već pod vlašću Istočnih Gota, grad je sasvim osiromašio, a zbog dotrajalosti brojne su javne građevine postale ruševine. Zadar je u to vrijeme (6. stoljeće) zasigurno pogodio i težak potres u kojem su razoreni cijeli kompleksi monumentalne rimske arhitekture, čiji će ulomci kasnije poslužiti kao građevni materijal. U razdoblju između 4. i 6. stoljeća u Zadru se razvija i nova religija - kršćanstvo; grad ima svog biskupa, gradi se novo vjersko središte sjeverno od foruma s bazilikom i krstionicom, kao i drugi sakralni objekti. Nakon povlačenja Istočnih Gota s područja Dalmacije 537. godine te konačnog pada Zapadnog Rimskog Carstva, Zadar dolazi pod vlast Bizanta. Istovremeno započinju prodori Avara i Slavena koji su u ranom 7. stoljeću u potpunosti razorili i opustošili Salonu, čime Zadar, kao jedini grad koji se othrvao napadima novih osvajača, preuzima ulogu novog upravnog središta Bizantske provincije Dalmacije. Ulogu glavnog grada Dalmacije zadržat će sve do 1918. godine.

Početkom 9. stoljeća bilježi se u Zadru živa diplomatska aktivnost biskupa Donata, te gradskog kneza Pavla u sporu između Franačke države Karla Velikog i Bizantskog Carstva. Franci su, naime, nakratko osvojili Zadar, ali je mirom u Aachenu 812. godine grad vraćen Bizantu. Zadar se u potpunosti okrenuo k moru, pomorstvu i trgovini, a zahvaljujući novom strateškom položaju postaje gospodar prostora od kvarnerskih otoka do Kaštelanskog zaljeva. Bizantska Dalmacija nije bila teritorijalno jedinstvena cjelina, već skup gradskih općina na čelu sa Zadrom, a široka gradska autonomija doprinijela je razvitku dalmatinskih gradova kao slobodnih komuna. U svemu je tome prednjačio upravo Zadar, čiji je položaj u to doba bio jednak onome koji je imala Venecija. Zadar u srednjem vijeku

U vrijeme silnog uspona srednjovjekovnog Zadra, grad postaje sve veća smetnja ambicijama moćnije Venecije, a u zaleđu se formira i raste hrvatska država. Zadar postupno uspostavlja ponajprije trgovačke, a potom i političke veze s Hrvatima, koji se sve više prihvaćaju i integriraju u gradskom životu. U 10. stoljeću, bilježe se u Zadru hrvatska imena i to priora, suca, svećenika, opatica i redovnica, što svjedoči da je hrvatski etnički element osvojio sve gradske staleže. Zadrani poduzimaju napore za vlastito osamostaljenje od Bizanta u čemu svakako prednjači najmoćnija zadarska patricijska obitelj – Madijevci. U sporazumu s Bizantom Zadar je s ostalim dalmatinskim komunama 1069. godine pripojio svojoj državi hrvatski kralj Petar Krešimir IV., a poslije dinastičkih borbi i smrti kralja Dmitra Zvonimira 1089. godine, Zadar od 1105. priznaje vlast prvog hrvatsko-ugarskog kralja Kolomana. Od tada Zadar počinje sve češće ratovati s Venecijom. Prvi put Mlečani su napali i zauzeli Zadar 1000. godine, a siloviti će nasrtaji i povremena osvajanja uz otpor i pobune Zadrana potrajati sve do 1358. i zaključenja Zadarskog mira.

Zadar je posebno teško stradao 1202. godine kada je mletački dužd Enrico Dandolo za napadaj i opsadu iskoristio križare na 4. pohodu u Palestinu kada je počinjen jedan od najokrutnijih zločina u povijesti Zadra. Križari su se Mlecima obvezali platiti prijevoz brodovima do Egipta, a kako im nisu mogli platiti, Mlečani su ih iskoristili za razaranje, rušenje i pljačku Zadra. Hrvatsko-ugarski kralj Emerik osudio je križarsku vojnu, jer je nastao sukob oko toga je li pravovjerno da Božja vojska napadne kršćanski grad. Zadar je ipak bio razrušen i osvojen, a stanovništvo raseljeno. Papa Inocent III. ekskomunicirao je Mlečane i križare koji su sudjelovali u osvajanju. Poslije novih pobuna, grad je došao pod vlast hrvatsko-ugarskog kralja Ludovika I. Anžuvinca i to (mirom u Zadru) 1358. godine. Stanovništvo Zadra u razvijenom srednjovjekovnom razdoblju bilo je pretežno hrvatsko, o čemu svjedoči zapisa kardinala Bosona koji je 1177. godine pratio papu Aleksandra III. na putu za Veneciju. Kada su se papinske lađe zbog oluje sklonile u zadarsku luku, Zadrani su papu dočekali pjevajući na hrvatskom jeziku. Razdoblje od 11. do 14. stoljeća, iako burno i puno opsada i stradanja, bilo je zlatno doba Zadra. Zadar je vještom politikom i trgovinom, te sposobnim pomorcima osigurao ključnu ulogu među gradovima na istočnoj obali Jadrana, što se odrazilo i na njegov izgled i kulturu (sagrađene su brojne crkve, bogati samostani, raskošne palače uglednih obitelji, izrađena je škrinja Sv. Šimuna). Jedan od najboljih primjera sjaja i moći tadašnjeg Zadra je i prvo Sveučilište na hrvatskom tlu kojeg su 1396. godine osnovali Dominikanci

Od 15. do 18. stoljeća

Od 15. do 18. stoljeća

Poslije Ludovikove smrti Zadar priznaje vlast kralja Žigmunda Luksemburškog, a zatim Ladislava Napuljskog koji je 1409., vidjevši da sve više gubi utjecaj u Dalmaciji, prodao Zadar i svoja dinastička prava na Dalmaciju Veneciji za 100.000 dukata. Tako je Venecija ponovno preuzela Zadar 31. srpnja 1409. godine, ovaj put bez borbe, ali uz napetosti i otpor zadarskog plemstva koji su ugušeni progonom i pljenidbom imovine. Zadar je i dalje administrativno središte Dalmacije, ovaj put pod mletačkom vlašću koja se proširila nad cjelokupnim dalmatinskim prostorom (izuzevši Dubrovačku Republiku). Mlečani su znatno ograničili političku i gospodarsku autonomiju Zadra, koji je unatoč svoj toj represiji, još uvijek grad izraženog prosperiteta. U tom vremenu u Zadru je rođen jedan od najslavnijih hrvatskih kipara i graditelja – Juraj Matejev Dalmatinac, glasovit prvenstveno po svom radu na šibenskoj katedrali, zatim velika imena renesansne umjetnosti – braća Lucijan i Franjo Vranjanin (Laurana), koji su se svojim kiparskim i graditeljskim djelima posebno proslavili u Italiji. Razdoblje 16. i 17. stoljeća obilježeno je u Zadru prodorima turskih osvajača koji su već početkom 16. st. osvojili zadarsko zaleđe, a sam grad se gotovo neprestano nalazi na dometu turskog topništva. Stoga započinje izgradnja novog sustava utvrda i zidina koji su bitno promijenili izgled grada. Za potrebe izgradnje novih moćnih peterokutnih utvrda srušene su mnoge kuće i crkve, pa čak i čitavo zadarsko predgrađe – Varoš Sv. Martina. Po svršetku njezine 40-ogodišnje izgradnje Zadar postaje najveći grad-utvrda u Mletačkoj Republici sa sustavom utvrda, bastiona, obrambenih kanala ispunjenih morem i novih velikih javnih gradskih cisterna. Tijekom temeljite pregradnje Zadra izgrađen je i cijeli niz sasvim novih javnih zgrada (Gradska loža i Gradska straža na tadašnjem Gospodskom trgu, više novih vojarni i skladišta, ali i raskošnih novih palača).

Uz općenito nesigurno vrijeme i niz turskih opsada i razaranja, unutar gradskih utvrda razvijala se visoka kultura življenja. U 16. i 17. st. značajna je aktivnost hrvatskih književnika koji pišu na narodnom jeziku (Jerolim Vidolić, Petar Zoranić, Brne Karnarutić, Juraj Baraković, Šime Budinić). Valja istaknuti i znamenitog slikara Andriju Medulića (oko 1510./1515.-1563.), koji se u Mlecima potpisivao kao «Andrea Schiavone».

Uslijed stalne turske opasnosti stanovništvo se znatno prorijedilo te je došlo do opće stagnacije gospodarstva. Gradom je u 16. i 17. stoljeću haralo i više žestokih epidemija kuge. Nakon više od 150 godina turske prijetnje, Zadar je oslabljen u ljudstvu, ali i materijalno osiromašen. Venecija naseljava novo stanovništvo, a pod nadbiskupom Vickom Zmajevićem u tri navrata se doseljavaju i Arbanasi koji formiraju novo naselje u predgrađu. Unatoč oskudici, u Zadru je 1783. godine izgrađeno «Plemićko kazalište» (Teatro Nobile) koje će biti u funkciji više od stotinu godina. Nakon pada Venecije (1797.) Zadar i Dalmacija pripojeni su Austriji, ali prva austrijska vladavina nad Zadrom trajala je samo do 1806. godine.

Zadar u 19. i 20. stoljeću

Zadar u 19. i 20. stoljeću

Nakon osmogodišnje vlasti, Austrija je mirom u Požunu Napoleonu prepustila Veneciju, zapadnu Istru, Dalmaciju i mletačku Albaniju. Francuska vladavina nad Zadrom započela je u veljači 1806. godine i trajala je do prosinca 1813. U to kratko vrijeme došlo je do značajnih društvenih reformi, a osnovan je i cijeli niz novih institucija, među kojima je i obnovljeno zadarsko sveučilište (studij medicine, niže i više kirurgije, farmacije, prava, graditeljstva i geodezije). Već u lipnju 1806. pokrenute su u Zadru i prve novine na hrvatskom jeziku «Kraljski Dalmatin», koje će izlaziti do 1810. godine.

U studenom 1813. započinje austrijska opsada Zadra, potpomognuta i engleskim trupama, a već 7. prosinca austrijska vojska ponovno ulazi u Zadar. Druga austrijska vlast potrajala je sve do 1918., a Zadar i dalje zadržava status glavnog grada Kraljevine Dalmacije i sjedište je Dalmatinskog sabora (osnovano 1861.) i crkvene metropolije za čitavu Dalmaciju. Administrativne funkcije Zadra rezultirale su većim naseljavanjem stranog činovništva (1910. godine 60% stanovništva grada čine Talijani). Također, Zadar je jedina općina u Dalmaciji u kojoj autonomaši nikad nisu izgubili vlast.

S austrijskom vladavinom, Zadar je dobio gimnaziju (1816.), otvara se prvi javni perivoj (1829.), osniva se i Narodni muzej (1832.); 1833. godine dovršena je cesta koja je Zadar preko Velebita povezivala sa Zagrebom i Bečom, a 1838. godine stavljen je u upotrebu prvi moderni gradski vodovod. Zadar je u drugoj polovici 19. stoljeća i žarište pokreta za kulturni i nacionalni preporod u Dalmaciji, a ovo razdoblje od posebne je važnosti za povijest grada koji se naglo razvija kao moderan europski grad. Ukazom cara Zadar je 1868. godine prestao biti grad-utvrda što se brzo odrazilo na njegov urbanistički razvitak. Izgrađeni su brojni javni i privatni objekti, među njima i Novo kazalište (kasnije Teatro Verdi) 1865. godine. Zadar postaje grad bogato uređenih trgovina i javnih prostora, luksuznih kavana i hotela, javnih knjižnica i čitaonica. Zadar je imao 6 tiskara i u njemu izlazi oko 40 različitih novina i časopisa, među kojima i Narodni list (1862.) – danas najstarije živuće hrvatske novine. U gradu ponovno djeluju brojni važni hrvatski književnici kao što su Ivo Vojnović, Rikard Katalinić Jeretov, Milan Begović, Vladimir Nazor i dr.

Koncem stoljeća u Zadru se počela naglo razvijati prerađivačka industrija, posebice proizvodnja 33 vrste likera od kojih je Maraschino postao poznat širom svijeta. Na Silvestrovo 1894. u Zadru je zasjala električna gradska rasvjeta, prva sustavno provedena električna mreža u Hrvatskoj. U Prvom svjetskom ratu Austro-Ugarska Monarhija doživjela je slom i raspad na više država. Zahvaljujući diplomatskim igrama saveznika prilikom pridobivanja Italije na svoju stranu, ali i nejasnom stavu pregovarača iz Kraljevine SHS, Rapallskim ugovorom (12. studenoga 1920.) Zadar je pripojen Italiji kao enklava na istočnoj obali Jadrana. U njenom sastavu Zadar je ostao sve do 1. studenoga 1944.[2] Godine 1921. proglašen je slobodnom lukom, te proživljava razdoblje talijanske uprave u čudnoj atmosferi lažnog izobilja. To je razdoblje intenzivne talijanizacije i iseljavanja Hrvata i gospodarskog propadanja grada uslijed neprirodne izolacije od zaleđa. Ulogu središta Dalmacije u potpunosti preuzima Split. U Drugom svjetskom ratu Zadar je izložen teškim savezničkim bombardiranjima tijekom 1943. i 1944. godine pri čemu je razoreno 80% povijesne jezgre grada. Konačno pripojen Hrvatskoj koja je tada bila jedna od konstitutivnih jugoslavenskih republika, Zadar je završetak rata dočekao gotovo potpuno razoren i napušten, s jedva 6.000 stanovnika. Nakon rata dolazi do iseljavanja talijanskog stanovništva, ali i velikog broja Hrvata, u Italiju. Na njihovo mjesto ubrzo i u velikom broju dolaze žitelji zadarskih otoka i zaleđa. Nakon Drugog svjetskog rata grad se razvija u snažan ekonomski i kulturni centar, posebno nakon izgradnje željezničke pruge Zadar-Knin i osnivanja Filozofskog fakulteta.

Zadar u Domovinskom ratu

Zadar u Domovinskom ratu

Godine 1991. srpski pobunjenici i Jugoslavenska narodna armija (JNA) napali su Zadar koji se tada našao na rubu okupiranog područja. Veze sa Zagrebom odvijale su se isključivo preko otoka Paga. Zadar je opet proživio ozbiljna razaranja, uključujući neke povijesne objekte. Bio je jednim od gradova koje su velikosrbi često granatirali. Opsada Zadra trajala je do 1993. kada je Zadarsko zaleđe oslobođeno u vojnoj akciji " Maslenica". Sve do 1993. su velikosrbi pokušavali i zauzeti grad, a jedna od takvih akcija je bila 30. lipnja 1993., kada su pored Zadra granatirali i Biograd na Moru. Povremeni napadi na grad su se nastavili sve do 1995. kada je operacijom "Oluja" završen rat u Hrvatskoj.